Upakovani prehrambeni proizvodi imaju etiketu na kojoj se nalaze informacije o sastojcima, alergenima, broju kalorija, porekla korišćenih sirovina, a ponegde i poreklo sastava ambalaže ii način odlaganja i dr. Već na osnovu toga, potrošač može doći do skoro svih informacija koje su mu potrebne da donese svoju odluku o kupovini. Ipak, često su ta slova sitna i većini je teško ili zamarajuće da pročita sve što piše, pa čak i da pronađe najbitnije stavke.
Da li bi uvođenje EKO oznaka u prehrambenoj industriji predstavljalo korak u pojednostavljivanju načina odlučivanja potrošača? Sigurno da bi, jer za sve osvešćene kupce donošenje jedinstvenog standarda za prehrambene proizvode bi prilično pojednostavilo kupovinu.
Ekološko označavanje postoji već 55 godina, a Nemačka prva zemlja koja je prva uvela verifikaciju uticaja na životnu sredinu. Druge zemlje su je pratile, čime je dodatno osnažen sporazumom o ekološkom označavanju koje su donele Ujedinjene nacije 1992. godine. Ekološko označavanje je danas sredstvo u komunikaciji i marketingu. Za potrošače koji podržavaju održivost, to je transparentan i jednostavan signal za donošenje odluka o kupovini.
Iako postoje u hemijskoj industriji, eko oznake se u svetu još uvek ne primenjuju u proizvodnji hrane i pića. Problem leži u standardizaciji ekoloških oznaka, kao i u samom određivanju o tome šta mora da bude zadovoljeno da bi proizvod od više sastojaka dobio EKO oznaku.
Na ovom putu napravljen je jedan uspeh koji, iako ne deluje veliki, ipak to jeste za prehrambenu industriju – nedavno osnivanje Međunarodnog saveza za podatke o uticaju na hranu koji je sazvala The Earth Foundation – nevladina organizacija sa sedištem u Ženevi, Švajcarskoj. Zajednički napori u razvijanju ovih standarda za ekološko označavanje su put ka uticaju na održivost u tom lancu industrije hrane i pića od proizvođača do police u prodavnici.